Opatija,
biser Jadrana, nedostajala si nam!

Bilo je to davne 1968 godina, tada smo prvi puta bili u Opatiji.

Nevjerojatnih 56 godina u sretnom sam braku sa mojom suprugom Verom. 1965 godine rodilo se naše prvo dijete, sin, kojemu smo dali ime Frank. Od početka našeg braka Verina obitelj srdačno me prihvatila i odmah akceptirala. Nije ni čudo što sam bio oduševljen njezinom obitelji.

Svoj stan tada još nismo imali. U tadašnjem vremenu nije bilo lako pronaći povoljan stan, koji bi ispunio naša očekivanja. Imali smo sreću da smo mogli živjeti zajedno sa Verinim roditeljima. Kod njih smo se osjećali vrlo ugodno.

Zajedničkim životom sa roditeljima upoznali smo i njihove prijatelje i poznanike. Nije bilo poteškoča u kontaktima, iako smo bili najmlađi u ovoj opuštenoj grupi. Razvila se zajednica u kojoj smo se ugodno osjećali.

Jednog dana dogovorili smo se, da se u jednom 14-dnevnom ritmu sastajemo. Ugodno druženje odvijalo se izmjenično u obiteljima. Muškarci su odlučili tih večeri igrati skat, a o kojim su temama naše žene raspravljale, nemam pojma, to je ostala"Knjiga sa sedam pečata". Malo po malo, Verin brat sa suprugom, kao i sestrična moje punice sa suprugom, pridružili su se ovoj grupi.

Na kraju runde Skata, zajedničko druženje završilo je ugodnim razgovorom. Neizbježna tema bila je uvijek, provedeni divni godišnji odmori u tadašnjoj Jugoslaviji. Hans i Friedel bili su pokretačka snaga, jer su već nekoliko puta u Opatiji proveli svoj godišnji odmor. Kad se razgovor poveo o Opatiji, mi koji nismo ni znali gdje je Opatija, mogli smo na njihovim licima pročitati, kako su grad i more tamo prekrasni.

Jednom započeto, oduševljenju nije bilo kraja. Verini roditelji bili su direktno oduševljeni. Tako smo saznali za Adria-Express, jednom specijalnom vlaku turističkih agencija. Posebnost ovog putničkog vlaka bila je u tome što se sastojao od kušet vagona, gdje su se sjedala noću pretvarala u spavače ležajeve. Vozio je direktno do stvarnog odredišta u Jugoslaviji, tako da se tijekom gotovo 22 sata dugog putovanja nije moralo presjedati.

Konačno odredište bio je lučki grad Rijeka, otprilike 15 km istočno od Opatije. Oni su imali sreću da je vlak stao u Matuljima, jednu stanicu prije Rijeke. Od Matulja je bilo samo nekoliko minuta vožnje taksijem do Opatije.

Zbog ponovljenog entuzijazma i zanimljivih priča o divnim godišnjim doživljajima u Jugoslaviji, zgrabila je i nas 1968 putna groznica. Zajedno s jednim sprijateljenim bračnim parom iz našeg plivačkog kluba, odlučili smo zajedno putovati sa Adria-Expressom u tu za nas potpuno nepoznatu zemlju.

Eto,tako je došlo do toga da smo i mi prvi puta Opatiju posjetili 1968.

Jugoslavija je pripadala tadašnjem"takozvanom" Istočnom bloku. Gotovo sve zemlje istočno od"željezne zavjese" bile su pod komunističkom kontrolom i njima su upravljali socijalisti. Ovom savezu pripadala je i Jugoslavija.

Bilo je gotovo nemoguće putovati u zemlje iza „željezne zavjese“. Samo tadašnji Jugoslavenski Predsjednik i partizanski vođa Tito usudio se izbjeći komunističku kontrolu.

Omogućio je, da Jugoslavija bude prva i jedina zemlja koja se otvorila prema Zapadu. Tako smo mi morali biti Titu zahvalni, što smo naš prvi veliki, zajednički godišnji odmor mogli provesti u Opatiji.

Međutim, vožnja Adria Expressom nije bila tako jednostavna za nas, kao što je opisana. Vrijeme u Austriji nas je izigralo. Veliko nevrijeme i jake kiše toliko su uništile rutu vlaka i isprale tračnice kroz jedan dio Austrije, pa je vlak morao voziti zaobilaznom rutom preko Graza i Maribora.

Zbog toga smo u Rijeku stigli tek nakon 26 sati vožnje vlakom. U Matuljima se, kako je planirano, uopće nije zaustavio, već je vozio dalje do Rijeke. Usred noći stigli smo potpuno iscrpljeni u jedan strani grad, te smo morali još cirka 15 km taxijem do Opatije.

Iz mnogih priča Verinih roditelja sjetili smo se, da je bilo lako doći iz Matulja u Opatiju. Ali sad stojimo u Rijeci, ne govorimo, niti ne razumijemo jugoslavenski i nismo znali kako dalje.

Srećom, taksist je razumio nekoliko njemačkih riječi i razumio da hočemo u Opatiju. Dakle, put do Opatije bio je siguran. Iz sigurnosti su nam Verini roditelji za svaki slučaj dali nekoliko dinara, koji su im ostali od prošlogodišnjeg odmora, inače ne bi mogli platiti taksi. Nismo znali možemo li platiti sa DM (Njemačkim markama).

Tijekom"hladnog rata", plačanje našom svuda popularnom DM, kao i privatno mjenjanje za dinare bilo je strogo zabranjeno. Jedina valuta koju je Jugoslavija koristila bio je dinar. U Njemačkoj smo imali sreću i mogli smo mijenjati DM u bilo koju valutu. U svim komunističkim zemljama morali smo se pridržavati službenog tečaja vlade i novac smo mogli mijenjati samo u legalnim mjenjačnicama.

Od Hansa smo saznali, da su novac mijenjali kod svojih prijatelja ispod ruke, dakle na crno, kako bi dobili bolji tečaj. Razumjeli to nismo,ali smo primjetili, da je to stvarno tako i da obadvije strane imaju koristi od toga.

Na svu sreču mogli smo sa poklonjenim dinarima platiti naš taksi za cirka 15 km dugačku vožnju do Opatije.

Buduċi da je bila noċ, od okoline nismo vidjeli ništa, jedino sjenu na desnoj strani, te smo mogli samo nagađati da su to brda.

Što smo se više približavali Opatiji, kuće su postajale sve starije. Iz mnogih priča znali smo da je većina njih još uvijek iz „k. u. k. vremena” austrijske monarhije. Mnoge zgrade i vile podsjećaju na doba kada je Opatija još pripadala Austriji. Arhitektonski stil bio je nepogrešiv. Zbog toga je Opatija u to vrijeme bila toliko popularna na austrijskom dvoru.

Austrijski car Franz Joseph I. imao je ovdje svoju ljetnu rezidenciju. Ništa od toga tijekom naše noćne vožnje nismo mogli prepoznati. Ulice su postajale sve uže, iz Matulja smo imali predivan pogled na Kvarnerski zaljev, koji nam je ležao direktno pred očima i zbog svjetla iz okolnih kuća izgledao romantično. Mirisalo je na more. Sad više nije moglo biti daleko.

Naš vozač iskrcao nas je direktno ispred kuće jugoslavenske obitelji, u kojoj su za vrijeme odmora stanovali Hans, Friedel i Verini roditelji. Unatoč ponoći, dočekala su nas dva ljubazna mladića i pozdravili na slomljenom njemačkom jeziku, ali smo ostali zadivljeni domaćinima koji su prilično dobro govorili njemački.

Boris i Marija odmah su nas prijateljski prihvatili u svojem stanu, pokazali nam naše sobe i pozvali nas na jedan ponoćni obrok u kuhinji.

Naši domaćini gledali su sport na TV-u. Iznenađenje je bilo veliko, prenosila se vaterpolska utakmica između jedne nizozemske i jedne jugoslavenske momčadi. Moj vaterpolski kolega znao je, da jugoslavenska momčad pripada najboljim timovima na svijetu. Ta izjava izmamila je osmijeh na licima naših domaćina i u to ime zajedno smo popili još jednu malu šljivovicu.

I već je bilo dovoljno materijala za razgovor. Dok smo umorno pratili tijek vaterpolske igre, Marija nas je poslužila rižotom sa škampima. Gledati televiziju i jesti, nije bila baš dobra ideja, prekasno smo primjetili da su škampi u ljuskama. Tek kad smo zagrizli, primijetili smo da ljuske nisu uklonjene. Bilo je velikog smijeha.

Bili smo preumorni od duge vožnje vlakom i te prve večeri pali smo poput muha u krevet. Ništa od suptropske topline te prve noći u Opatiji nismo osjetili.

Iznenadna svijetlost i ulična buka rano ujutro, naglo su nas probudili. Marija je pripremila doručak, bila je naravno malo znatiželjna i željela je znati kako su Verini roditelji, te Hans i Friedel. Borisa i njegovih sinova, Darka i Davora, nije bilo na vidiku. Već su bili na poslu.

Na naše pitanje gdje u Opatiji možemo zamijeniti DM za dinare, ljubazna Marija nam je to objasnila i također opisala put do luke i plaže Lido. Najprije smo otišli u mjenjačnicu.

Krenuli smo do opatijske luke i uputili se u šetnju 12 km dugačkim"Lungomare", šetnicom uz more koju je uredio car Franz Joseph I.

Jedna strana vodi prema sjeveru u smjeru Rijeke do malog ribarskog mjesta Volosko, a druga na južnu stranu, pored malih sela Ičići i Ika, do Lovrana.

Plaža Lido nalazila se u blizini opatijske luke. Ovdje smo prvi puta u životu plivali u slanoj morskoj vodi. Nije to za nas plivače baš A i O, jer mi smo navikli na neslanu vodu u bazenu. Ali i to smo morali probati.

Naše žene bile su iznenađene, jer ih je slana voda dobro nosila tijekom plivanja. Nijedna od njih nije to poznavala.

Svidjelo im se i to što se nisu morale toliko koncentrirati na plivanje. Kaošto je poznato...